16-29. mart 2017.

U sklopu Školskog programa, projekta koji je Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine pokrenula 2015. godine, postavljena je izložba djela Branka Radulovića iz kolekcije Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.

Prve daške impresionističkog slikarstva u bh. historiju umjetnosti unosi Radulović (Mostar, BiH, 1885 – Skoplje, Makedonija, 1916.Mostar, BiH, 1885 – Skoplje, Makedonija, 1916)Mostar, BiH, 1885 – Skoplje, Makedonija, 1916. svojim prefinjenim koloritom na malim formatima. Slikar romantičarske prirode, aktivan sudionik političkog života i veliki poznavalac muzike, svojim nevelikim ali vrijednim opusom najavio je početke moderne umjetnosti kod nas.

Prve crtačke i slikarske poteze povukao je u pitomoj atmosferi rodnog Mostara, koji je u to vrijeme centar stvaranja domaće inteligencije. Na jesen 1903. upisuje „Srpsku crtačku i slikarsku školu Riste Vukanovića“ gdje uči akademski manir kroz klasičan pristup slikarskim elementima. Naredne godine će u Beogradu učestvovati na „Prvoj jugoslovenskoj izložbi“ usljed čega u njemu sazrijeva odluka da upiše studij slikarstva u Evropi.

Odlučivši se za Prag, akademske 1906/7. primljen je u slikarsku klasu poentiliste Vlahe Bukovca. Radove ovog perioda odlikuju tamne pozadine tretirane širokim potezima kista, suptilne valerske gradacije na svijetlim inkarnatima lica, te pomno birani lirski slikarski motivi. (Portret Lepe Jelić Komljenović).

Zajedno sa Švrakićem i Popovićem na će na jesen 1907. otvoriti prvu zajedničku izložbu u Sarajevu. Iako slabo posjećena od strane kulturno neosjetljive javnosti, značila je početak domaće slikarske produkcije i izlagačke prakse.

Specijalku je u periodu od 1907 – 1911 na istoj akademiji pohađao u klasi profesora Ženiška, liberalnijim pedagogom i vrsnim akvarelistom. U ovo doba Radulović će se posredstvom praškog „Manesovog slikarskog salona“ susresti sa savremenim evropskim slikarskim strujama, od kojih će francuski i češki impresionizam ostaviti najviše traga.

Po prvi put su prisutna samostalna istraživanja svjetlosti kroz plenerizam (slikanje na otvorenom), slobodnija forma i težnja ka naturalističkom izrazu. Motiv portreta Radulović zamjenjuje pejzažem, a slikarsku pažnju usmjerava na atmosferu koja se u titravoj svjetlosti gubi. U sebi bliskom okruženju hercegovačkog pejzaža, hrabro će rješavati slikarske probleme – pogotovo ritmove svjetlosti na oslikanim partijama. (Šarića džamija u Mostaru)

Radovi iz 1909/10. novi su u Radulovićevoj koncepciji. Pored pročišćene palete, oblika koji su izgubili linearnost i čvrstoću (iz žanra pejzaža crtež u potpunosti nestaje) sada slika al prima tehnikom. Boju aplicira direktno iz tube na platno bez podslikavanja. Nekadašnjem pedantnom Bukovčevom učeniku ne smeta što je prvi nanos boje i posljednji. (Autoportret)

Kada se konačno prepustio impresionističkom studiranju čiste svjetlosti i atmosfere nastaju univerzalni alegorijski prikazi intimnosti, ženstvenosti i ljupkosti izvedeni u blagom magličastom koloritu. (U šetnji)

Stilski zaokruženog slikarskog opusa nakon specijalke, 1911. će se zaputiti u Pariz, gdje preplavljen i zbunjen umjetničkim praksama, utočište pronalazi u Louvreu pred platnima starih majstora. (Balerina) Već naredne godine, u drugoj posjeti Parizu, njegov slikarski izraz se sveo na jednu mirnu i pročišćenu jednostavnost. Širokim i slobodnim potezima kista, u pastuoznim nanosima i sa novim rukopisom on stvara alegorijske prikaze slikarskih raspoloženja. (Loža)

Odjek sarajevskog atentata 1914. godine pročuo se i do Pariza, odakle se Radulović po drugi put zaputio na ratište – ovaj put u Skoplje. Obolio od tuberkoloze crijeva, krajem marta 1916. godine, daleko od zavičaja umire u tridesetiprvoj godini.