U prostorijama Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine u četvrtak, 27. aprila 2017. godine, u 19:00 sati bit će upriličeno otvaranje izložbe fotografija Milomira Kovačevića Strašnog.

Izložba koja nosi naziv “Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf” bit će otvorena za posjetitelje do 03. juna tekuće godine.

__________________________

Draga i poštovana/Dragi i poštovani XXXXXXXX,

Javljam ti se s jednom lijepom i dragom molbom, uz zahvalnost, i želim da ovdje predstavim projekat koji bi mogao biti značajan ne samo meni i nama, nego i široj kulturnoj i društvenoj zajednici.

Radi se o seriji ratnih fotografija, uglavnom objavljenih u BH Danima.

Kao fotograf, u ratnom i poratnom Sarajevu susretao sam se sa sarajevskim piscima, pjesnicima, urednicima, izdavačima, kritičarima, prevodiocima i svim drugim dragim ljudima od pera. Ovo, naravno, važi, možda i više, za ženski rod: pjesnikinje, spisateljice, urednice, izdavačice, kritičarke, prevoditeljice i sve druge drage žene od pera…

Priča vezana za ovu izložbu ide ovako:

Svako izabere jednu od mojih fotografija, onu koja mu/joj je najinteresantnija i najinspirativnija, a potom o toj fotografiji napiše priču/pjesmu/esej ili šta god želi, u kojoj god formi želi, ali da tekst koji priloži u vezi s fotografijom  ne pređe dužinu jedne kucane strane (1.800 znakova).

To je obično bio početak konverzacije i kontakta s velikom većinom žena i muškaraca, dragih ljudi kojima sam se obraćao s molbom i željom da učestvuju u mom projektu (izložbi)

SARAJEVO
STRAŠNI GRAD
STRAŠNI PISCI
STRAŠNI FOTOGRAF

Sve te žene i muškarce uglavnom znam ili sam ih poznavao lično, jer sam kroz cijeli svoj fotografski život imao šansu da se družim, da sarađujem s njima, a u samom ratu da zajedno s njima preživljavam sve strahote opsade grada . Marko Vešović mi je, na primjer, prije rata u prvom razredu Pete sarajevske gimnazije bio profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti, kad nas je sve uveo u svijet književnosti, posebno poezije.

Naravno, sjećam se svih ratnih dana provedenih u Danima, kad sam radio i družio  se s  Karimom, Semezdinom, Miljenkom, Kristom, Brigom, Perom Fincijem, Vedranom, Ozrenom, Sančaninom, Markom, Avdom, Ivanom, Kazazom, Hamom Đ., Asjom Hafner i, naravno, sa Senadom i ostalima iz redakcije… Sjećam se svakog jutarnjeg redakcijskog sastanka, i neizmjzrne sreće kada se svi pojavimo na broju živi i zdravi.

Tu su zajedničke reportaže, intervjui, izlasci preko puta ‘kod Šefike’, u ‘No papak’ kod Dragana i, naravno, u Obala art centar kod Žileta i Adisa.

Ekipa je bila kompaktna i homogena, vezao nas je isti gradski duh.

Dopunjavali smo se : ono što se nije moglo iskazati fotografijom neki drugi su znali dopuniti tekstom − i obratno. Dani su tom periodu bili za nas, a i za sve Sarajlije koji su mogli doći do njih, jedan od rijetkih spasonosnih ventila s pomoću kojih smo se mogli slobodno izražavati i pisati o svim aktuelnim ratnim, ali i kulturnim i ostalim temama važnim za naš život pod opsadom.

Danas mi je želja da napravim izložbu sa svim sarajevskim piscima i spisateljicama  i da zajedno evociramo to vrijeme s vremenskom distancom od više od 20 godina.

Praveći fotografije u ratu, trudio sam se da one ne budu tek standardne reporterske, one slične ostalima, a pogotovu da ne budu slične fotografijama onih stranih fotografa koji su u naš grad dolazili na foto-safari.

Moje fotografije morale su biti osmišljene, dobro kadrirane, s više značenja i tumačenja, sa mnogo simbolike − jer uvijek sam od fotografije, kao i od sebe, tražio tražio više, dublje, poetičnije… Stvarao sam svoj svijet u tom sveopštem haosu, a taj svijet više niko nije mogao uništiti.

Trudio sam se da budem samo gradski, sarajevski fotograf, što sam i bio do rata, i da što objektivnije prikažem našu ratnu svakodnevicu, ma koliko ona u pojedinim trenucima bila bolna, lična ili kolektivna.

Trudio sam se ostati svoj, misliti svojom glavom, prenositi svoje emocije i doživljaje na fotografsku emulziju i objaviti te fotografije u Danima ili na samostalnim izložbama na Obali u Collegiumu, na Jatovom neboderu ili u starom Šipadu. Naravno, želja mi je bila da na vlastiti način svjedočim i da od zaborava sačuvam sve što se dešavalo u gradu u tom strašnom vremenu.

Na izložbi ce učestvovati oko 130 pisaca sa svojim tekstovima koji prate moje fotografije. Pored toga, još neke od mojih ratnih fotografskih serija (Vijećnica, Lutke, Groblja…) naći će se tu da vizuelno zaokruže cijelu tu epohu, koja  je ostala urezana duboko u nama i većini od nas odredila životni put… ali uvijek sa sjećanjem na Sarajevo, na teška vremena i drage ljude u njima.

Pariz, 26. septembra 2016. godine

Milomir Kovačević Strašni