Piše: Maja Abdomerović

Roman Petrović bio je prisutan u likovnom životu Bosne i Hercegovine pune tri decenije – od svog prvog pojavljivanja na izložbi 1917. godine pa do same smrti – i praktično pripada generaciji umjetnika koji su stvarali historiju bosanskohercegovačkog (i jugoslovenskog) slikarstva između dva rata.

Poslije redovnog školovanja u Mostaru i Sarajevu, umjetničko školovanje započinje na Akademiji u Petrogradu (par mjeseci), nastavlja u Krakovu, a sve do izbijanja Prvog svjetskog rata boravi na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu. Potom ponovo odlazi u Krakov, zatim u Budimpeštu, gdje ostaje sve do povratka u Sarajevo 1917. godine.

Školovanje u više kulturnih centara i primanje raznih uticaja odrazilo se na sve kasnije stilske raznolikosti po kojima se Roman Petrović ističe u našoj historiji umjetnosti, zbog kojih je zadavao velike glavobolje kritičarima. Nazivali su ga „slikarom-lutalicom“ i iako nisu uvijek nalazili razumijevanja, pronalazili su i u najneuspjelijim radovima izraz snažnog talenta i čistu umjetničku vrijednost.

Za Romana Petrovića najčešće se veže epitet neponovljiv. Bio je izrazit talenat u kojem su se sukobljavali svi moderni i hipermoderni smjerovi slikarstva. „Evo dao sam vam sebe kao kubistu, naturalistu, klasicistu, modernistu i impresionistu. Sad me tražite.“- izjavio je prilikom pojavljivanja na prvoj izložbi grupe „Četvorica“ (R. Petrović, K. Mijić, Đ. Mazalić i S. Summerecker).

 

Slike, akvareli i crteži nastali u periodu između povratka u Sarajevo i 1924. godine pokazuju ravnotežu više likovnih elemenata i rješenja. Sve naglašenija je i geometrizacija oblika. Roman  ispoljava podjednaku sklonost i ka kolorističko-ekspresivnim i konstruktivističkim rješenjima. Taj stilski pluralizam Vladimir Maleković nazvao je kubokonstruktivizam. Iz tog perioda potiče i „Kompozicija“, usamljeni primjer apstraktnog ekspresionizma.

Od 1924. godine kristaliziraju se dva vida izražavanja, jedan je magični realizam koji počiva na primjeni kubističkog postupka u pojednostavljivanju i stilizaciji prirodnih oblika, dok je drugi više usmjeren na čišći neorealizam na kojem će kasnije graditi svoje kasnije opredjeljenje za socijalnu umjetnost.

 

Pred kraj decenije započinje rad na svom najvećem i najpoznatijem ciklusu „Djeca ulice“- među prvim slikama nastao je „Dječak sa balonom“. Okosnicu teme čine napuštena djeca, male skitnice. Zanatski su ove slike rađene sa većom pažnjom nego svi dotadašnji radovi, dominiraju sivi i smeđi tonovi, koji još više ističu gorčinu atmosfere.

Ovu temu proširuju slični prizori iz urbanog miljea Sarajeva – slike kafana, prostitutki, prosjaka, cirkusa…

Ciklus „Djeca ulice“ predstavlja jednu snažnu epizodu u bosanskohercegovačkom slikarstvu koji je postavio temelje kasnijoj socijalno angažovanoj umjetnosti.

Za sve vrijeme bavljenja socijalnom tematikom Roman Petrović je slikao i crtao iz čisto umjetničkih poriva. Slike nastale u tom periodu nose obilježja ekspresionizma sa snažnim, razbuktanim koloritom.

Nekoliko tematskih motiva ostaje trajno prisutno u Romanovom slikarstvu, portret (naročito autoportret), pejzaž, mrtva priroda, akt i sakralna djela. Brojne su i figuralne kompozicije sa motivima iz urbanog, ali i ruralnog miljea. Uz Mazalića, ikonografski je najviše obogatio bosanskohercegovačko slikarstvo 20-ih godina.

 

 

U skupini portreta posebno se izdvajaju portreti njegove sestre Kazimire, dvojni portret majke i sestre, kao i portret Tina Ujevića.

U cjelokupnom opusu, a posebno tokom 30-ih godina, značajno mjesto zauzima slikanje ikonostasa i enterijera u pravoslavnim crkvama (Donji Vakuf, Travnik, Sokolac, Mokro). Roman nije težio stereotipnim religioznim rješenjima, pa i ova djela, pored ograničenosti kanonom, nose pečat njegovog stila.

Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu i malo slika. Iz tog perioda sačuvano je par slika koje nemaju nekog većeg značaja u njegovom opusu.

Cijeli svoj stvaralački vijek Roman Petrović je bio uzor, učitelj i autoritet brojnim mlađim umjetnicima, tako da je bilo logično da je, odmah po njegovom osnivanju, izabran za predsjednika ULUBiH-a. U sklopu ULUBiH-a 1980. godine otvorena je galerija koja i danas nosi njegovo ime.

 

Tekst o Romanu Petroviću pisan je 2006. godine za informativne panoe koje je Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine pripremila za sve osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo u okviru projekta „Po njima se zovu ulice u našem gradu“. Navedeni projekat bio je prvi veći edukativni projekat koji je urađen u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine nakon rata i jedini koji je bio podržan od strane Ministarstva obrazovanja i Prosvjetno-pedagoškog zavoda. Panoi sa tekstovima o životu i djelu umjetnika te reprodukcije njihovih najznačajnijih djela koja se nalaze u kolekciji Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine distribuirani su školama. To je bio način da za početak Galerija ode u škole, a sve u nadi da će to škole dovesti u Galeriju.

„Školski program“ je serija manjih izložbi najznačajnijih umjetnika iz naše kolekcije sa kojima smo započeli 2015. godine sa ciljem da školskoj populaciji omogućimo upoznavanje sa likovnom baštinom Bosne i Hercegovine i kolekcijom Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Roman Petrović je najnovija izložba iz „Školskog programa“, a prethodile su joj izložbe Mice Todorović, Behaudina Selmanovića, Branka Radulovića, Jovana Bijelića, Ferdinanda Hodlera te izložba skulptura „Dotakni umjetnost: Touch nije samo screen“.