Roman Petrović, Dječak sa balonom, 1929, ulje na šperploči, 145 x 155,5 cm, inv. br. 422, Umjetnička galerija BiH
Roman Petrović
(Donji Vakuf, BiH, 1896— Sarajevo, BiH, 1947)
Roman Petrović bio je prisutan u likovnom životu Bosne i Hercegovine pune tri decenije – od svog prvog pojavljivanja na izložbi 1917. godine pa do same smrti – i praktično pripada generaciji umjetnika koji su stvarali historiju bosanskohercegovačkog (i jugoslovenskog) slikarstva između dva rata.
Poslije redovnog školovanja u Mostaru i Sarajevu, umjetničko školovanje započinje na Akademiji u Petrogradu (par mjeseci), nastavlja u Krakovu, a sve do izbijanja Prvog svjetskog rata boravi na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu. Potom ponovo odlazi u Krakov, zatim u Budimpeštu, gdje ostaje sve do povratka u Sarajevo 1917. godine.
Školovanje u više kulturnih centara i primanje raznih uticaja odrazilo se na sve kasnije stilske raznolikosti po kojima se Roman Petrović ističe u našoj historiji umjetnosti, zbog kojih je zadavao velike glavobolje kritičarima. Nazivali su ga „slikarom-lutalicom“ i iako nisu uvijek nalazili razumijevanja, pronalazili su i u najneuspjelijim radovima izraz snažnog talenta i čistu umjetničku vrijednost.
Za Romana Petrovića najčešće se veže epitet neponovljiv. Bio je izrazit talenat u kojem su se sukobljavali svi moderni i hipermoderni smjerovi slikarstva. „Evo dao sam vam sebe kao kubistu, naturalistu, klasicistu, modernistu i impresionistu. Sad me tražite.“- izjavio je prilikom pojavljivanja na prvoj izložbi grupe „Četvorica“ (R. Petrović, K. Mijić, Đ. Mazalić i S. Summerecker).
Slike, akvareli i crteži nastali u periodu između povratka u Sarajevo i 1924. godine pokazuju ravnotežu više likovnih elemenata i rješenja. Sve naglašenija je i geometrizacija oblika. Roman ispoljava podjednaku sklonost i ka kolorističko-ekspresivnim i konstruktivističkim rješenjima. Taj stilski pluralizam Vladimir Maleković nazvao je kubokonstruktivizam. Iz tog perioda potiče i „Kompozicija“, usamljeni primjer apstraktnog ekspresionizma.
Od 1924. godine kristaliziraju se dva vida izražavanja, jedan je magični realizam koji počiva na primjeni kubističkog postupka u pojednostavljivanju i stilizaciji prirodnih oblika, dok je drugi više usmjeren na čišći neorealizam na kojem će kasnije graditi svoje kasnije opredjeljenje za socijalnu umjetnost.
Pred kraj decenije započinje rad na svom najvećem i najpoznatijem ciklusu „Djeca ulice“- među prvim slikama nastao je „Dječak sa balonom“. Okosnicu teme čine napuštena djeca, male skitnice. Zanatski su ove slike rađene sa većom pažnjom nego svi dotadašnji radovi, dominiraju sivi i smeđi tonovi, koji još više ističu gorčinu atmosfere.
Ovu temu proširuju slični prizori iz urbanog miljea Sarajeva – slike kafana, prostitutki, prosjaka, cirkusa…
Ciklus „Djeca ulice“ predstavlja jednu snažnu epizodu u bosanskohercegovačkom slikarstvu koji je postavio temelje kasnijoj socijalno angažovanoj umjetnosti.
Za sve vrijeme bavljenja socijalnom tematikom Roman Petrović je slikao i crtao iz čisto umjetničkih poriva. Slike nastale u tom periodu nose obilježja ekspresionizma sa snažnim, razbuktanim koloritom.
Nekoliko tematskih motiva ostaje trajno prisutno u Romanovom slikarstvu, portret (naročito autoportret), pejzaž, mrtva priroda, akt i sakralna djela. Brojne su i figuralne kompozicije sa motivima iz urbanog, ali i ruralnog miljea. Uz Mazalića, ikonografski je najviše obogatio bosanskohercegovačko slikarstvo 20-ih godina.
U skupini portreta posebno se izdvajaju portreti njegove sestre Kazimire, dvojni portret majke i sestre, kao i portret Tina Ujevića.
U cjelokupnom opusu, a posebno tokom 30-ih godina, značajno mjesto zauzima slikanje ikonostasa i enterijera u pravoslavnim crkvama (Donji Vakuf, Travnik, Sokolac, Mokro). Roman nije težio stereotipnim religioznim rješenjima, pa i ova djela, pored ograničenosti kanonom, nose pečat njegovog stila.
Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu i malo slika. Iz tog perioda sačuvano je par slika koje nemaju nekog većeg značaja u njegovom opusu.
Cijeli svoj stvaralački vijek Roman Petrović je bio uzor, učitelj i autoritet brojnim mlađim umjetnicima, tako da je bilo logično da je, odmah po njegovom osnivanju, izabran za predsjednika ULUBiH-a. U sklopu ULUBiH-a 1980. godine otvorena je galerija koja i danas nosi njegovo ime.