Emanuel Vidović

(Split, Hrvatska, 1870 – Split, Hrvatska, 1953)

Studirao na Akademiji u Veneciji (1887–90). Od 1898. bio je nastavnik na gimnaziji i Obrtničkoj školi u Splitu te je odgojio velik broj slikara. U tom je razdoblju intenzivno slikao i izlagao, a bio je i jedan od osnivača umjetničkog društva Medulić (1908). Isprva inspirisan tradicijom venecijanskoga slikarstva i divizionističkom tehnikom G. Segantinija, slikao je vedute kanala i venecijanske lagune, osamljene kuće i crkvene enterijere, varirajući realističke impresije i romantičarske prikaze. U Splitu je pod uticajem moderne bio zaokupljen simboličkim, poetičnim i sjetnim ugođajima. Premda je ozračje na njegovim uljima postajalo sve tamnije, u rijetkim svjetlijim i toplije obojenim dijelovima zagasitih kompozicija uspijevao je ostvariti intenzivne luminističke i kolorističke učinke. Postupno rasvjetljujući paletu od 1935., zaokupljen intimnim ugođajem svoje sobe i atelijera, interijerima splitskih i trogirskih crkava (1938–40) te nizom mrtvih priroda mediteranskog ugođaja, stvarao je djela sve bogatijih likovnih vrijednosti. Potkraj života, za trogodišnjega bolovanja, naslikao je mnogobrojne reminiscencije na Split i Trogir svojega djetinjstva, sintetizirajući svoj opus. Iako je mnoge radove uništavao, sačuvano je oko hiljadu slika, gvaševa, akvarela i crteža, među njima i niz vrsnih karikatura.