Kemil Bekteši, Poljubi da prođe, instalacija, 2020.
.
.
RAZVEZIVANJE GORDIJEVOG ČVORA ILI POJAS ZA SPASAVANJE
Piše: Strajo Krsmanović
I vrapci na grani znaju za neriješen status sedam institucija kulture i obrazovanja koje je Dejtonski mirovni sporazum izbacio na površinu opšteg društvenog mulja u kojem se valjamo već više od trideset godina, od kada nam ovaj sporazum, ali još više nesposobna i korumpirana politika, uređuju odnose i živote u cjelini.
Ima li rješenja?
Razvezivanje Gordijevog čvora, u koji je definitivno politička nespretnost i nesposobnost vezala status ovih institucija, čini se uzaludnim poslom. Uključujući i mač Visokog predstavnika kojim je moguće presjeći ga, ali problem, po mom mišljenju neće biti riješen.
Evo nekoliko razloga.
Rješavanje statusa donošenjem zakona na nivou Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što je dominantna volja i želja bosanskih političkih snaga, i kada bismo apstrahovali političke silnice koje tamo djeluju, a znamo kakve su one, teško je izvodivo iz sljedećih razloga. Presuda Ustavnog suda Federacije izričito definiše status ustanova na nivou kantona. U istom smjeru ide i odgovor na zastupničko pitanje zastupnika Senada Šepića. Dalje, Vijeće ministara nije Vlada i nema Ministarstvo kulture koje bi bilo praktični provoditelj jednog takvog zakona. Ministarstvo Civilnih poslova to nije, jer nije osposobljeno za tu vrstu posla. Ono je samo koordinirajuće i nije osnivač ničega. Na kraju, bila bi nemoguća i preregistracija Ustanova tako da one sačuvaju svoj status i izgled, jer po zakonima ove Skupštine nije moguće registrovati Ustanove koje u sebi sadrže naziv Bosna i Hercegovina, pa bi se morao primijeniti surogat „u Bosni i Hercegovini“ što bi bila potpuna promjena suštine onoga što ove ustanove jesu. Eventualno nametanje takvog zakona od strane Visokog predstavnika ne bi moglo otkloniti ni jednu od ovih prepreka, jer sumnjam da bi i Visoki predstavnik išao protiv Ustava, a osim toga izazvalo bi lavinu negodovanja od strane jedne političke grupacije koja se od početka protivi rješavanju statusa Ustanova na nivou Parlamentarne skupštine. Zato sam skeptik oko svega što se trenutno dešava vezano za angažman OHR-a u rješavanju ovog slučaja.
Zakonsko rješenje na nivou Federacije Bosne i Hercegovine bi bilo teško ili nemoguće iz gotovo istih razloga. Tamo, istina, postoji Ministarstvo kulture i sporta, ali i ono je samo koordinirajuće i također nije osnivač ničega. A dodatni problem bi predstavljala preregistracija na federalni nivo jer bi devalvirala Ustanove i njihovu suštinu, pa se postavlja pitanje šta sa djelovanjem zbog kojeg su one svojevremeno formirane. Šta sa prebogatim fundusima Zemaljskog muzeja, Nacionalne i univerzitetske biblioteke ili Umjetničke galerije, koji su godinama prikupljani sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine i koji i sada, u skladu sa mogućnostima, djeluju na cijeloj teritoriji države.
Iz istih razloga ni zakonsko rješenje na nivou Kantona Sarajevo ne otklanja probleme o kojima je riječ. Doduše, na tom nivou nema političkih prepreka, Ustav daje takvu mogućnost, ali bi preregistracija bila nemoguća misija bez suštinske promjene statusa i sadržaja rada, što bi bila nemjerljiva šteta. Time bi, praktično, zaklali vola za šniclu. Riješili bi plate i ostale prinadležnosti uposlenih i finansiranje ukupnih troškova Ustanova, ali bi devalvirali njihov status.
Šta onda činiti?
Po mom mišljenju potrebno je HITNO baciti pojas za spasavanje u vidu privremenih rješenja.
Dva su moguća.
Jedno bi bilo donošenje odluka ili na Vladi Federacije ili Vladi Kantona Sarajevo koje bi imenovalo neku vrstu vladinih povjerenika za upravljanje ovim Ustanovama koji bi odgovarali direktno vladama i držalo vodu do nekih boljih vremena. Ustanove ne bi bile preregistrovane, finansirale bi se kao i do sada uz pomoć vlastitih računa na koje bi Vlade uplaćivale grantove direktno po osnovu odluke, a ne raspisanih oglasa za dodjelu sredstava. Ne bi se primjenjivalo trezorsko poslovanje kao u drugim ustanovama.
Drugo, po mom mišljenju bolje, je Lex specialis, opet na nivou Skupštine Kantona Sarajevo (alternativno skupštine Federacije), ali na način kako je taj zakon bio predložen u prvobitnoj varijanti, a ne kako ga je Skupština Kantona donijela prošle godine u osakaćenom obliku. Naime, zakonom bi Vlada Kantona Sarajevo preuzela upravljanje i finansiranje Ustanova na određeni period, do sticanja uslova koji bi omogućili da ih preuzme Parlamentarna skupština BiH, s tim što se Ustanove ne bi preregistrovale i finansirale bi se uz pomoć vlastitih računa, a ne trezora.
Kako rekoh, jedno od ovih rješenja treba smatrati pojasom za spasavanje, a ne nikako trajnim rješenjem, koje će biti moguće jedino kada ova Zemlja bude sposobna promijeniti Ustav i omogućiti suvisla rješenja kao što je to slučaj u svim civilizovanim (mi bismo rekli normalnim) državama.
Ali molim vas, bacite nam taj pojas što prije, jer u suprotnom neće se imati ko zakačiti za njega!