Ne zna se tačno koliko je djece ranjeno i ubijeno tokom rata u Sarajevu. Broj varira u zavisnosti od izvora, ali ono što je sigurno je da ih je više desetina hiljada osjetilo posljedice opsade grada koja je trajala skoro pune četiri godine : nestašicu hrane i vode, hladnoću i strah od granata i snajperskih hitaca.

Suočeni sa realnošću koja prevazilazi dječje poimanje svijeta i uprkos teškim uslovima u kojima su živjeli, djeca Sarajeva su nastavila da se igraju i zabavljaju.

Neka su oponašala očeve, stariju braću ili komšije koji su odlazili na front ili držali stražu tako što su pravila drvene pištolje, puške od metalnih cijevi ili pancire od kartona. Igrala su se komadima ispaljenih granata, pravila skrovišta, policijske uniforme i lažne akreditacije. To je bio neki njihov način da se odbrane i osjete bezbjednim.

Druga su nalazila utjehu držeći u naručju svoje plišane igračke koje su simbolično štitili od nasilja ili su prosto odbijala da se odreknu bezbrižnosti nastavljajući da se slobodno igraju na ulicama grada.

Prolazila su kroz rat nasmijanih lica prkoseći onima za koje čak ni dječja nevinost ne predstavlja ništa. U bolovima na trošnim bolničkim krevetima, ranjena u glavu ili noge, zadržavala su onaj vragolasti pogled po kojem se prepoznaju Sarajlije.

Ali ipak, u njihovim očima, tu na Milomirovim fotografijama, ne vidi se samo jednostavna radost življenja toliko sopstvena djeci. Uočava se prije svega snaga veze koju fotograf uspijeva da uspostavi sa djetetom i to je ono što njihova lica čini toliko neponovljivim. Jer rijetki su oni koji, kao Milomir Kovačević-Strašni, znaju da uliju puno povjerenje koje briše granicu između fotografa i njegovog modela.

A možda su djeca prosto osjetljivija na humanost fotografa nego odrasli ? Bilo kako bilo, u opštoj ružnoći rata, na portretima Strašnog, njihova lica zrače nadom i daju nam vjeru u to da bolji svijet tek dolazi.

Asja Prohić