Samostalna izložba Šemse Gavrankapetanović


Samostalna izložba Šemse Gavrankapetanović obilježava pedeset godina umjetničkog rada i retrospektivnog je karaktera. Dajući presjek svih stvaralačkih faza, izložba donosi klasične oblike, ulja na platnu i crteže, ali i radove u kombiniranoj tehnici koji su nastali kao rezultat dugogodišnjeg istraživanja ove umjetnice, u različitim područjima značenja, forme i materijala.

Šemsa Gavrankapetanović rođena je u Sarajevu 1945. godine. Akademiju likovnih umetnosti završila je u Beogradu 1968. godine u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. Postdiplomske studije završila je na istoj Akademiji, u klasi profesora Stojana Ćelića. Radila je kao kustos zbirke umjetničkih djela Saveznih organa u Saveznom Izvršnom Veću u periodu od 1972. do 1992. godine.

“Dvije su konstantne preokupacije slikarice bez obzira na sve mijene koje su se pojavljivale u njenom radu i kroz njega prolazile. To su suština i značenje. Suština se najčešće izražavala kroz pojam materije, dok se značenje uglavnom predstavlja formom znaka. Od samih početaka, dok se još držala klasičnih slikarskih formi, djelujući još uvijek u sferi realizma, suština za Gavrankapetanovićevu nije u beskonačnoj uzvišenosti umjetnosti koja teži za apsolutom, niti u nastojanju da realistički predstavi stvarnost. U tom periodu nastaju velika platna čiji su glavni motiv istrošene i odbačene stvari, draperije, krpe, postavljene u veći prostor koji im određuje smisao i daje značenje. Umjetnica traga za izvornim vrijednostima koje u sebi nose trag praiskonskog. Pri tome pokušava isključiti dekorativno i deskriptivno iz područja svoga umjetničkog interesa. Kompoziciju tako ne grade pomno posloženi elementi poput mrtvih priroda sezanovskog tipa i svih kasnije nastalih klišea, već je čine “neke stare odbačene stvari”, koje bez obzira na oduzimanje upotrebne vrijednosti i svrhe nastavljaju sa egzistencijom. Prvo kao slikarski motiv, a kasnije, nerijetko, i kao živi svjedok u samoj slici. Rijetko će, i to samo na početku, slikarsko platno kao tradicionalna i kovencionalna forma biti zadovoljavajuća. Vrlo brzo ono će postati tek oslonac za umjetnost koja će dobiti i masu i volumen, nerijetko i prazninu. Odabir materijala koji čini sliku postaje za ovu umjetnicu prvo izazov, a vremenom i opsesija. Spajaju se slojevi najrazličitijih materijala u vrsno ukomponirano suglasje različitosti koje u konačnici čini cjelinu. Djela jesu u mimetičkom smislu prazna, ali se osjeti prisutnost duha. U njima vladaju racij i zakoni logike. Apstrakcija je odgovor kojim umjetnica stvara svoj svijet i nudi ga promatraču. Odgovor je slojevit i kompleksan, a istovremeno krajnje jasan. Slike snažno privlače, ne toliko svojom ljepotom, koliko snagom i energijom koja je u njima sabijena.” (Ivana Udovičić, iz kataloga izložbe)