Nisam se ugledao ni na koga. Kako tada, tako ni kroz cio život, mada sam sa interesovanjem proučavao stare i nove majstore i živo pratio umjetnički i društveni život.

Đoko Mazalić

Đoko Mazalić, 1888 – 1975

10.10 – 14.11.2017.

7.12.2017 – 4.1.2018.

Đoko Mazalić (Bosanska Kostajnica, 1888 – Sarajevo, 1975) jedan je od slikara iz prve generacije bosanskohercegovačkih umjetnika koji su studirali slikarstvo. Završio je Visoku školu za likovne umjetnosti u Budimpešti (1910 – 1914). Tokom života ostvario se još kao profesor, pedagog, naučni radnik, konzervator, istoričar umjetnosti i likovni kritičar, tako da će njegov svestrani rad skoro cijelu treću i četvrtu deceniju 20. vijeka predstavljati neprikosnoven autoritet u kulturnom životu Sarajeva. Grad Sarajevo se, u znak zahvalnosti likovnoj i naučnoj zaostavštini, odužio umjetniku tako što je jednoj ulici darovao njegovo ime.

“Rijetka suzdržanost, distingviranost, život na distanci od ljudi i događaja, apsolutno vladanje sobom i svojim moćima, izrazita sklonost istraživanju i nauci – jedan kartezijanski duh spojen s poslovičnom bosanskom šutljivošću i zakopčanošću čini Đoku Mazalića izuzetnom pojavom među bosanskohercegovačkim umjetnicima uopšte. Obuhvativši svojim radom period duži od šest decenija, on je u svom slikarskom razvoju nužno prošao kroz različite uticaje – od secesije i naturalizma, preko misticizma i simbolike do nekih nadrealnih atmosfera; kao i ostali njegovi savremenici, platio je svoj obol nostalgiji za klasikom, ali je u svojoj generaciji jedini smogao snage da uspostavi dijalog sa svojim vremenom čak i u periodu poslije Drugog svjetskog rata kad je sasvim osamljen krenuo u novu slikarsku avanturu, dotičući, na mahove, impresionizam, ekspresionizam pa čak i apstrakciju, čemu pandan možemo naći samo kod njegovog druga iz mladosti Jovana Bijelića koji je, srećom po sebe i po našu umjetnost, mogao da se razvija u jednoj daleko stimulativnijoj, daleko plodonosnijoj sredini.” Azra Begić

Slikarski opus Đoke Mazalića bogat je i raznorodan i u stilskom i u tematskom smislu. U njemu se mogu naći različiti uticaji, od magičnog realizma, pointilizma, plenerizma, klasicizma i drugih inih izama sve do same granice apstrakcije koju nikada nije odlučio preći, iako se u nekim njegovim djelima osjećaju nagovještaji bliski kasnijem apstraktnom ekspresionizmu. Tematski gledano, raspon je jednako širok. Izostaju samo mrtve prirode, dok je bogat repertoar folklornih motiva, gradskih prizora, građanskih portreta, animalistike, sakralnih tema, alegorija, te konačno bosanskog pejzaža kao najvažnijeg Mazalićevog motiva. Slučajno ili igrom sudbine, među njegovom ostavštinom gotovo da nije ni ostalo pejzaža drugih krajeva. Promjene unutar kolorita i načina slikanja odnose se na različite periode, ali se istovremeno mogu pratiti i u okviru pojedinih motiva.

Zahvaljujući kontinuiranom kvalitetu bez većih oscilacija, te činjenici da je jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih slikara koji se nakon školovanja odlučio zauvijek vratiti u domovinu, Mazalić će vrlo brzo steći status uglednog, a uskoro i ključnog aktera sarajevske likovne scene. Prema vlastitom izboru, on je prije svega slikar, ali nemoguće ga je posmatrati isključivo kroz taj segment, s obzirom da je slikarstvo i umjetnost doživljavao u mnogo širem kontekstu.

Ova izložba ima za cilj da nas podsjeti na Mazalićevu veličinu i mjesto u bosanskohercegovačkoj likovnoj umjetnosti, ali i na naš dug prema njemu.