Ferdinand Hodler, Pejzaž iz Bonaville-a, ulje na platnu, inv. br. 4508, Umjetnička galerija BiH

Ferdinand Hodler je švicarski slikar, rođen u Bernu 1853, umro 1918. godine. Ovaj će umjetnik čitav svoj vijek provesti u Švicarskoj iako mu je još za života pošlo za rukom da postigne slavu evropskih razmjera. Krajem prošlog stoljeća stiče popularnost u Parizu, izlažući dva puta na Pariškom salonu, na prelazu stoljeća postiže znatan uspjeh na izložbama Bečke secesije. U to doba nazivan je i genijem (monumentalnog slikarstva), 1905. izlaže u Berlinskoj secesiji i to u posebnoj sali. Slava, bogatstvo i položaj u društvu koji sve ovo za sobom povlači priuštili su Hodleru materijalnu sigurnost, ali ne i lagodan život. Smrt ga je pratila još od najranijeg djetinjstva kada ostaje bez roditelja i jedini od šestero djece, a pratit će ga do kraja života. S druge strane, politička događanja s početka stoljeća izazivala su kod Hodlera nemali broj puta burne reakcije i prosvjede. Tako je njegova kompozicija pod nazivom “Istina” izravna reakcija na aferu Dreyfus, a njegov potpis se našao i među umjetnicima koji su na taj način prosvjedovali zbog bombardiranja katedrale u Reimsu. Sasvim je sigurno da je Hodler bio svjestan mogućih posljedica koje su zaista i uslijedile nakon ovog čina, kada biva izopćen iz svih njemačkih likovnih udruženja, a njegova velika kompozicija “Jena”  biva prekrivena.

Nakon smrti 1918, Hodler postaje nešto poput nacionalnog slikara broj jedan, dok njegova slava u Evropi polako blijedi. Tek posljednjih decenija kada se secesiji kao umjetničkom stilu pridaje sve veći značaj, Evropa, ali i ostali svijet, se ponovno upoznaju se Hodlerom kroz čitav niz izložbi. I dok se njegovo djelo proučava iz različitih aspekata, cijene njegovih platana sve više rastu.

Hodler se crtanjem počeo baviti rano, nešto samouk, a nešto uzimajući časove kod Bartelémya, Ingresovog učenika.  Ne ugledajući se na neke posebne uzore, Hodler će izgraditi  potpuno originalan stil koji,  iako su pokušavali, niko nije uspio slijediti. Iz Bartelémijeve poduke prihvatit će važnost linije i crteža koji će dugo vremena dominirati njegovim opusom. Kako smo vidjeli, plodove svog rada i uspjeha osjetit će još za života, ali će također nemali broj puta biti podvrgnut kritici i osudi. I u privatnom životu Hodler je također doživljavao uspone i padove. Ženio se dvaput. O prvoj ženi Berthi Stuck gotovo da se ne zna ništa, druga žena, također Bertha (Jack) nadživjet će Hodlera. Hodler će za sobom ostaviti i dvoje djece: Hectora, iz veze sa šveljom Agustine Dupin, i kćer Paulette, iz veze sa Valentine Godé Darel, koju će nakon Hodlerove smrti usvojiti njegova žena Bertha i tako se materijalno obezbijediti.

Sklonost ka ženama za Hodlera dakle nije bila nepoznanica. Gotovo je i nemoguće rekonstruirati koliko je ženskih modela prošlo kroz slikarev atelje, te koliko je njih Hodleru bilo “više od modela”. U istoriji će ostati zabilježena imena samo nekih. Pored njegove žene Berthe koja mu je i sama često pozirala, naročito za alegorijske kompozicije i one u kojima je dominirala stilizirana, te ponekad prenaglašena secesijska linija, Hodleru su pozirale još i Valentin Godé Darel, Giulia Leonardi i Jeanne Charles Cerani Čišić.