USKORO: Četiri bosanska grafičara iz Sarajeva

Izložba Četiri bosanska grafičara iz Sarajeva kao sadržaj cjelovitog programa Osme internacionalne konferencije Sarajevo i svijet. U nastojanjima organizatora da u pitanju o Sarajevu kao simboličkom i faktičkom sadržaju svega bosanskog budu otkrivane i dužnosti i prava pojedinca u njegovom traganju za višim razinama bića, prihvaćena su kazivanja četvorice bosanskih grafičara iz Sarajeva kao važna strana osjećanja, shvatanja i tumačenja odnosa središta i cjeline. Izložbu je priredio Admir Mujkić, akademski grafičar. U tekstu koji slijedi on objašnjava kazivanja odabranih grafičara, a tako i svoje razloge njihovog izbora.

Današnje vrijeme u svom binarnom luksuzu sa sobom nosi eroziju svih nazovimo normalnih društvenih vrijednosti. Disciplini i posvećenosti viteškom zanatu i umijeću tiska u velikoj mjeri se opire preispitivanje: treba li imati povjerenja u današnju etabliranu kritiku koja se služi općim rješenjima u zavisnosti od društvenog konteksta (pandemijskog, ratnog ili hipokrizijski mirovnog)? A upravo to neke umjetničke recentnosti gura u okvire i ladice gdje im nije mjesto. Zašto onda takvom besprizornom vremenu ne odgovoriti jednom pristojnom i sadržajnom izložbom. Pristojnom u smislu kulture grafičkog lista kojeg je profesor Dževad Hozo postavio i ostavio kao primarni kvalitet grafičke škole u našoj zemlji, a sadržajnom u smislu sistematske organizacije grafičkih materija i fluida koji egzistiraju u listu. Upravo zato ova izložba nudi mogućnosti vrlo racionalnog ali istovremeno i lirskog čitanja sadržaja i nije joj potreban nikakav nametnuti kontekst.

Pritajena mistika mahale sa svojom surealnom arhitekturom prema vani, s doksatima starih bosanskih kuća koji skoro u dijagonali prolaze kroz grafičke listove Amera Hadžića, povremeno djeluje i prijeteće ali istovremeno sugerira da se unutra odvija život u punom smislu te riječi. Ono što se naslućuje iza je rođenje, djetinjstvo, radovanja i žalosti, odnosno sva punoća i sadržajnost jednog mikrosvijeta koji egzistira iza zida kao vanjskog štita a unutrašnjeg ognjišta. Rođen i odrastao u bistričkoj mahali, Amer Hadžić ju osjeća kao svoje polazište a vjerovatno i kao krajnje ishodište. Ona ga je oblikovala da bude otresit i surov ali da isto tako bude senzibilan i plemenit. Djetinjstvo u ratu, boravak i rad u očevoj zanatskoj radnji formirali su ga u osobu kakva je danas, odgovoran i snalažljiv s talentom vrlo širokog spektra. Njegova kompozicija je čvrsta, ponekad nesvakidašnje organizacije, gdje svaka grafička tehnika progovara u svojoj punoći ali podređena pretenziji onoga što on kao autor želi kazati. Ploče su tretirane do instance gdje mu je jednako važna lirika crteža, odnosi tonova ali i primarni utisak lista kojeg čini svjetlo. On svjetlom upravlja tako da mu u potrebnim situacijama daje prednost nad tonom i linijom, što grafičku igru odvodi u područje metafizičkog. Prikazi njegovih mahala su noćni, shvaćeni i doživljeni poslije jacije, kad se život povlači unutar zida, ostavivši pločnicima i zidovima da kreiraju likovne i oniričke senzacije. Takvi će trajati do sabaha, kad će dnevno svijetlo ponovo inicirati radost.

Uslijed ratnih okolnosti Salem Pezić je rođen van Bosne i Hercegovine, što je uslovilo da njegova potraga za identitetom bude vrlo glasna i usmjerena na samu srž svega što jednog mladog autora treba zanimati. Zainteresiran da sazna i osjeti sve treptaje zemlje po kojoj hoda, da opipa svaki kamen kojeg su rijeke oblikovale, u ovoj za sada ranoj istraživačkoj fazi upija i oblikuje, služeći se istovremeno svetom i svjetovnom knjigom. U tehnici mezzotinte, kojom se danas bave samo najuporniji, gradi suptilne valere s pozitivnom progresijom tranzicije kada dobra zanatska podloga prelazi u sferu umjetnosti. Otvorena šaka– ruka motiv je koji se ustrajno ponavlja na njegovim listovima. Iako se na prvi pogled tako može shvatiti, to nije ruka utopljenika koji vapi, nego je ruka onoga koji daje, čuva i pozdravlja. To je ruka u kojoj traži sigurnost i zaštitu od stranputice koja uporno čeka svoju priliku. U rasponu višeznačne semantike ruke s bosanskog stećka do ruke koja moli, Pezić nastoji poslati ličnu poruku gdje se postavlja kao protagonist jednog novog doba sa svjedočanstvom naslijeđenih sedimenata predaka. Portret čiju pojavu treba bezrezervno opravdati pojavljuje se u kompoziciji u drugom planu i ne posjeduje čvrstoću obrade kao ruke. Prikazan je u fragmentima čija fluidnost, a negdje i robusnost, ima za cilj da opominje koliko je tanka nit između zemlje i neba.Potreba za pronalaženjem svoje sigurne staze prisutna je u tarikatski ritmičnom izljevu emocije, gdje se u svakom listu osjeti pritajeni zikr. U nastojanju da svaki potez igle i šabera ima svoje mjesto u suverenitetu grafičkog lista, on gradi istinitu i korektnu formu.

Smješten u prostor male grafičke forme, obitava vrlo ličan i nekonvencionalan svijet kojeg uređuje Matei Osenk Saller. Svjestan činjenice da se u gradnji organizacije ploče i lista u mali format može smjestiti čitav svijet, on u njega ugrađuje svoje alegorijske mentalne fantazmagorije. Zanimljivo je da mu to uspijeva, služeći se najčešćom, gotovo primarnom kombinacijom linearnog i tonskog, odnosno tehnika bakropisa i akvatinte, gdje linijom objašnjava a tonom gradi atmosferu. U narativu koji je beskompromisno njegov predstavlja svijet lične fantastike kojisvojom slikovnom tendencijom vodi od okultnog, metafizičkog, masonskog, pa do sakralnog, čiji topografi dotiču do korijena koji je ilirski. S vanrednim senzibilitetom za detalj i očitim strahom od praznog prostora, Osenk njeguje svoju ploču do krajnjih granica, puneći je grafičkim tkivom tačke, linije i tona. U prikazu tijela – korpusa kao egzistirajućeg entiteta oduzima mu tjelesnost i organsku punoću i dovodi ga do ljušture koja obitava u svijetu koji je apokaliptičan i naizgled neuređen. Takav svijet s velikim autoritetom uređuje i daje mu sasvim opravdan i logičan habitus. Kompleksnost komponiranja i događanja na svakom listu navodi na pomisao da se radi o sasvim uređenom, neobično paralelnom svijetu koji svoje bivstvo gradi upravo pored nas, ali u drugačijoj dimenziji. Ove male grafičke forme, koje možemo nazvati “Grafike po Mateiu”, imaju svoju poetiku organizacije prostora s pasažima koji su ponekad idilični a ponekad surovi i zvuče kao manifest koji vodi nastanku svijeta koji je samo njegov.

Sugestivnost izravnog kao i latentno odsutnog pogleda u portretima Denisa Haračića sugerira osobinu odnosno vrlinu autora da pored toga što izrazito dobro umije gledati, u istoj percepciji sa sličnim kvalitetom umije i slušati. Ti portreti koje on poznaje nastoje govoriti, ispričati priču kojom ih je autor uveo u prostor lista,dajući im egzistenciju i trasu gdje mogu graditi novu realnost. Iako je spektar duboke štampe područje gdje se izvrsno snalazi, sklon eksperimentu, i bez nepotrebnog robovanja purizmu grafičkog procesa, odlazi u područje monotipije i miješanih tehnika u kojem gradi svijet svoje posebnosti. Upravo tu nastaju portreti kojima izostavlja anatomski i opisni karakter, zamijenivši ih čistim likovnim mesom čiji grafizmi formiraju sasvim novi sugestivni inkarnat. Neki portreti su sakriveni iza maski koje svojim karakterom likovnu igru transponuju od antičke do futurističke ikonike. Linearno-tonski odnosi u kompoziciji imaju višeslojne kvalitete, tako da razlike u kornu akvatinte grade izuzetnu lepezu od tamnih i zasićenih do raspršenih i transparentnih. Sigurne linije bakropisa i suhe igle ih zadržavaju u listu, što predstavi daje završnu notu a otisak progovara u punoći kompleksne kvalitete. Tražeći smisao u sadašnjem trenutku, portreti se nude u posebnomtenu grafičkog organizma. Haračićevi otisci imaju harizmu odvažnog pristupa štampi, što na vanredan način doprinosi njegovoj likovnosti. S istom odvažnošću on se uspješno predstavlja i na međunarodnoj grafičkoj sceni, pokazujući posebnu izlagačku strast. Njegov pristup je izravan i urban. To ga čini istinski recentnim, imajući u vidu svježinu tiska u grafičkoj predstavi.

Ostaviti otisak u današnjem vremenu prepunom krivih i lažnih izazova prilično je težak zadatak. Zavodljivost novih medija i tobožnja brza rješenja kod ovih autora ipak imaju status alata koji primarno ne određuju njihov rad. Četiri autora, čiji su radovi predstavljeni na ovoj izložbi, autonomno i sasvim korektno vladaju novim medijima ali oni nisu ovladali njima. Medij u kojem se najbolje osjećaju i snalaze je ipak stari medij. To je grafička ploča i grafički otisak. Mirisi, atmosfera i zavodljivosti grafičkog ateljea, sa svim toksičnim i “prljavim” radnjama ostali su u njihovom umjetničkom biću, dok su sve ugodnosti “čistih” postupaka ostavili da im služe u oblasti primijenjenog spektra. Tragajući za autorskim suštinama suprotstavili su se uniformnosti današnjice i suvereno vladaju svojim umjetničkim svjetovima.