ŽIVO BILO ČOVJEKA

Adnan Dupanović

29. 9 – 8. 10. 2022.

Zadovoljstvo nam je najaviti da će u četvrtak, 29. septembra, u 20 sati biti otvorena izložba Živo bilo čovjeka bosanskohercegovačkog umjetnika Adnana Dupanovića.

„Posrijedi je misaono bogat, likovno slojevit, izvedbeno do krajnosti izbrušen i osjetilno duboko proživljen umjetnički izraz; koji je na autentičan i beskompromisan način upotrijebio talog što se skupio otkad su se i svijet i susjedstvo našli na svojevrsnoj prekretnici. Radi se o slikama nastalim kombiniranom tehnikom s elementima kolaža, gdje se specifične i općeljudske figure pronalaze u stiliziranom, apstrahiranom okolišu obrađenom s naklonom prema slikarstvu enformela; što će reći da umjetnik individualne i univerzalne osobnosti promatra i shvaća kroz svjetonazor blizak nasljeđu egzistencijalizma ― svojevrsni pejzaž njegovih slika je prijeteći prema njihovim protagonistima/icama, pa hostilnost prikazanog okruženja služi kao likovna metafora za, pored drugih mogućih interpretacija, suvremeni socijalni kontekst koji zna biti, najblaže kazano, negostoljubiv prema predstavnicima društvenih grupa s kojima Dupanović stupa u ravnopravan i empatičan umjetnički odnos.

U slučaju ciklusa nazvanog prema njima to su, dakako, migranti tj. izbjeglice (posebno s Bliskog i Srednjeg istoka te sjeverne Afrike), koji u Dupanovićev rodni Bihać nisu došli s namjerom da ostanu, ali ih neprilike tzv. migrantske krize prisiljavaju na postupni ostanak i prilagodbu prostoru i kulturi što sve više postaju mjesto (i) njihovog života, a s lokalnim stanovništvom uspostavljaju različite veze, pa tako i prijateljske, međusobno snažne i važne.

Ciklus Human Pattern posvećen je Romima, koji u Bosni i drugim zemljama nekadašnje Jugoslavije te ostatka Balkana stigmu ‘Drugih’ nose, nažalost, od pamtivijeka; stoga sadašnje stanje novih sukoba, ali i povremenih suradnji i ispreplitanja među kulturama (što su samo naizgled radikalno različite), potiče ili prisiljava beziznimno sve pojedince i grupe na preispitivanje zastarjelih zasada svojih života. Kako u ovom, ‘našem’, tako i u drugim dijelovima svijeta, a pogotovo Europe, sa svom kolonijalnom i ostalom tamnom prtljagom koju Stari svijet nosi sa sobom već stoljećima.

Daljnji noviji ciklus Dupanovićevih slika, naslovljen Folklor sazrijevanja (2021/2022), nastavlja fokus umjetnikovog pogleda postupno pomicati s vječnih Drugih prema sebi samome, prepoznajući u osobnoj i neposrednoj bihaćkoj povijesti simboličke i sasvim likovne elemente u kojima se posve lična i lokalna previranja dodiruju s globalnim mijenama kulturnog i geopolitičkog polja. Ali, poput ranije opisanih ciklusa slika, ni u svom najosobnijem radu do sada Dupanović presijecanja personalnog i političkog ne oslikava vizualnim ispisivanjem bilo kakvih pokliča ili parola, već kroz potragu za istovremeno unikatnim i univerzalnim likovnim simbolima kasnog jugoslavenskog te tranzicijskog doba, na svoj izgrađeni način artikulira nesigurno ustrojstvo svijeta u neprekidnim pokušajima obnavljanja nakon razdoblja raspadanja. Kako sistemski okvir koji bi takve pokušaje potpomagao i usmjeravao realno ne postoji, promjene odnosa s prošlošću i sadašnjošću su nužno individualne, u najboljem slučaju iznijete ‘preko leđa’ upornih i vrlih grupa pojedinaca među kojima se mijene odražavaju na zdravi, pročišćujući način. Primjerice, na slikama Bez naziva, Folklor sazrijevanja III i 33 (među kojima je zadnja dovitljivo načinjena na kuhinjskoj dasci za rezanje, podlozi koja istodobno priziva i toplinu doma i djetinjstva te svojevrsno nasilje kakvo je radnji rezanja mesa ili povrća neprikosnoveno) su upotrijebljeni motivi iz bihaćkog izgrađenog okoliša koji umjetnika okružuju čitav život (konkretno, riječ je o bloku socijalističkog stambenog naselja u kojem Dupanović i danas živi, kada nije na djedovini u obližnjem Ripču), ali su grafičkom obradom i koloritom dani u atmosferi neminovne prijetnje, tinjajuće tame, što na slici Bez naziva zadobiva zlokobni lik ratnog aviona JNA, slike kakva je u djetinjstvu bila ishodište dječačke fascinacije letom, hrabrošću i slobodom, da bi se kasnije preobrazila u noćnu moru koja čuči na rubu svake europske bajke. Pa ipak, temeljno je mimetička stilizacija Dupanovićeva simbolizma ono što jamči svojevrsnu realističnost umjetnikovog odnosa prema novijoj povijesti svoga rodnog kraja ― on ju, naravno, ni na koji način ne simplificira niti ju idealizira, ali se također niti ne prepušta njenoj mitologizaciji ‘s prave strane’ (koja god to strana bila); nego jednostavno, putem svojih slika, prihvaća sve silnice prostora gdje obitava u mnogostrukost svoga umjetničkog i općeljudskog ‘ja’. Posebno to dolazi do izražaja u Dupanovićevim autoportretima, gdje je najpustolovniji slikovno i semantički riješen kao referenca na poznatu posmrtnu masku koja se pripisuje mikenskom kralju i vojskovođi Agamemnonu, jednom od središnjih likova Homerove Ilijade, čija je karakterna uskogrudnost, usprkos vojnoj pobjedi u Trojanskom ratu, u poslijeratno doba uzrokovala njegov nepovratni pad. Prikaz vlastitog lica u ključu takve maske može se interpretirati kao autoironični čin s umjetnikove strane, tim više što je Dupanović svoje lice grafičkim postupkom prenio na lopatu što se čita kao simbol smrti, memento mori, da, ali i kao simbol života. Života udaljenog od opjevavanja ratovanja koliko se to uopće može biti, te umjesto toga, oslikavanja, među ostalim, njegovih posljedica. Kroz prepoznatljivi, sasvim osobni pogled, koji zbog toga što smo mu skloni povjerovati svaku patnju i sjetu čini univerzalnom.

Valja također naglasiti da ovako zamišljena cjelina postava izložbe prije svega nastoji komunicirati zajedničku, suštinsku modernost svih Dupanovićevih radova, upućujući na dijalektički intenzitet odnosa između individua i društvenih kolektiva kao svoje ključno, pročišćeno ishodište. Pa, mada su pojedini motivi svjesno veoma precizni i jasni, a kontekst neizbježno gorko suvremen i sadašnji, izvorna tamnost umjetnikovog pristupa temama, kao jedna od presudnih poetičkih tekovina moderniteta, jamči da on intuitivno i virtuozno odbacuje bilo kakve njihove ‘plakatne’ ili, točnije rečeno, ‘manifestne’ svrhe, osjećajući stalno i svuda živo bilo čovjeka. Upletenog u apsurd njegovog svakodnevnog postojanja, Dupanović ga, nit po nit, žilu po žilu, stvaralački istinoljubivo transponira prema mjeri neporecivog dostojanstva samosvojnog ljudskog traženja.“

Bojan Krištofić

Biografija

Adnan Dupanović rođen je 1978. u Bihaću. Akademiju likovnih umjetnosti Sarajevo završio 2001. godine. Od 2001. do 2006. godine radio kao profesor stručno teorijske nastave u JU „Umjetnička škola“ Bihać, a od 2006. godine do danas zaposlen je u JU „Gradska galerija“ Bihać. U periodu od 2013. do 2017. godine bio je angažovan kao asistent na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću.  Od 2006. godine učestvuje u organizaciji  likovne kolonije „Admir Lješčanin Duga“. Bavi se slikarstvom i grafikom. Izlagao je na brojnim kolektivnim izložbama u BiH i inostranstvu, a samostalno je izlagao pet puta u BiH, Hrvatskoj i Njemačkoj.