Fizionomija Stradanja

Džeko Hodžić u poslijeratnim je godinama jednim od najproduktivnijih i najaktivnijih umjetnika na bosanskohercegovačkoj likovnoj sceni, svjedoče tome veliki broj samostalnih i kolektivnih izložbi, jednako kao i različiti vidovi angažmana u razvijanju i institucionalnom jačanju, te međunarodnom predstavljanju i afirmaciji domaće likovne scene.

Svih ovih godina zaokupljen je Džeko temom koju neprekidno razvija kroz različite međusobno povezane cikluse, temom koja se nametnula kao neposredni umjetnikov doživljaj i istodobno angažirani odgovor na tragična, bolna, umu nepojmljiva ratna razaranja i stradanja s početka 90-ih godina. U djelu Džeke Hodžića, u različitim vidovima umjetnikovog promišljanja i likovnoga iskaza, tema Stradanja, prvotno zaživjela kao individualno iskustvo, zadobila je vremenom univerzalni karakter pitanja o sudbini samoga čovjeka, o procijepu između prirode i čovjekovim umijećem oformljenog ambijenta, o svijetu polariteta – kreacije i destrukcije, djela i zlodjela, kojim Hodžić neprekidno upozorava na ozbiljnost posljedica čovjekovog djelovanja i ranjivost njegova postojanja.

Dio izložbe čini Mapa Počitelja, crteži koji su već stekli prepoznatljivost i vjernu publiku, jedan od potpisnici teksta najdražih segmenata Hodžićevog opusa. Crteži su izlagani u većem broju zemalja i dijelom su više muzejskih i kolekcionarskih zbirki, tu su i asamblaži i artefakti koje je Džeko godinama sakupljao po zgarištima i među ruševinama počiteljskih kuća, oblici likovnog izričaja koji su prisutni i u ostalim umjetnikovim propitivanjima teme Stradanja. Hodžićeva ljubav prema Počitelju razvila se kroz višegodišnje sudjelovanje u istoimenoj međunarodnoj likovnoj koloniji smještenoj u gradiću osebujne ljepote nastale spojem arhitekture i prirode, bjeline hercegovačkog kamena i smaragdno zelene boje Neretve, čiji je sudionik redovito bio i Džeko i njen voditelj upravo zadnje prijeratne godine. Likovna kolonija i u njoj pohranjeni fundus umjetničkih djela u ratu su opljačkani i spaljeni. U ponovnom susretu sa opustošenim i razorenim gradom koncem devedesetih, kada počinje i obnova Kolonije, Hodžić u prostoru arhiva nailazi na nagorjele, ispucale, mrljama vlage nagrižene evidencijske kartone nekadašnjih učesnika (svaki karton sadržavao je naziv djela, ime autora, godinu nastanka, tehniku i kratki rukopisni opis djela). Nađeni kartoni postaju svojevrsni svjedoci i dokazi dvostrukog djela. Djela kreacije, prvotnog, umjetničkog djela, i onog drugog, nedavne paleži, rušilačkog, potirućeg djela. Vođen sjetnim sjećanjima, Džeko na evidencijskim kartonima Počitelj rekreira. Tankim linijama iznova gradi kamenite počiteljske kuće, kaldrmisane sokake, kubeta na medresi, pravougaone pendžere prelomljenog gornjega luka. Uzdižu se iznova počiteljske vertikale, glavna kula na zidini, sahat-kula i džamijska munara. Sam prostor lišen je čovjeka, pustom kaldrmom ponegdje gamižu bube, zagospodarile su ptice, i neke neobične životinje iz Džekinih dječačkih snova koje u njegovom zrelom stvaralačkom dobu postaju često korišten motiv. One su još mogućim nagovještajem nekog novog života. Dok su Džekine prijeratne slike Počitelja pune bjeline, nagorene kartone on prelazi tankim namazima prigušenih boja.

Iskustvo čovjeka ostaje bez oslonca i stabilnih orijentira, cjelina se cijepa i rasipa u mnoštvo singulariteta. Džeko pažljivo skuplja i bira elemente budućih kolaža i asamblaža, je li moguće djelićima rekonstruirati i nadomjestiti izgubljenu cjelinu. Razvlašteni predmeti, ostali bez upotrebe i vlasnika, koja je njihova daljnja svrha, jesu li dovoljno moćni znaci da zaustave našu pažnju, da izazovu ledenu jezu u kostima, erupciju vulkana u glavi – ovdje su bili ljudi, sada ih nema. Bio je jedan način života, jedna zajednička prošlost, tradicija i kultura, što se događa s njima. Jesu li ostali u nitima ćilima zapreteni, u tespih začahureni, u svetu knjigu zapisani, ima li neko da ih pronađe i pročita.

U Džekinom stvaralaštvu pogled je uvijek dijelom osvrnut na prošlost, za umjetnika je ona mjesto kritičkog propitivanja, izvorište nadahnuća, materijal transformacije i obogaćenja, prisutna u svakoj pojedinačnoj formi i u cjelini njegova umjetničkog djelovanja. Dio prošlosti u sebi nose i sakupljene spaljene daske, dovratnici, vrata, reciklirani materijali na kojima Džeko intervenira, udahnjuje im novi život i integrira u djela nataložena simboličkim sadržajem u kojem odzvanja eho minulih događaja.

Četiri djela pod nazivima Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima, pitanje odnosa kulture i prirode, opstojnosti čovjeka, dosadašnjeg načina života, raskriljuju do kraja. Za vrijeme ratnih djelovanja, razaranja i pustošenja, pogroma, smjenjivala su se godišnja doba, periodi dana i noći, obnavljali se prirodni ciklusi, mrijestila se riba, nabujala je vegetacija prekrila ruševine, naselile su Počitelj ugojene ptice. Nedavno, u jednoj drugačijoj situaciji, Priroda je još jednom pokazala svoju nadmoć, sposobnost i brzinu regeneracije, kada se iz nje izoliraju čovjek i njegova (ne)djela.

Ciklus stradanja Počitelja na najbolji način pokazuje kompleksnost i višeslojnost cjelokupnoga opusa Stradanja. U njemu su sintetizirani svo iskustvo i sve karakteristike Džekinog umjetničkog rukopisa i likovnog promišljanja, zavidno umijeće, preciznost i neposrednost crteža, vanredno osjećanje za izražajnost i dinamizam boje, jedna zatomljena ekspresivnost koja ne teži kratkotrajnom efektu već dugoročnom doživljaju, još uvijek vitalna i pulsirajuća stvaralačka energija koja teži promjeni i izazovu, i djelo na kojem je svaka pojedinost pomno promišljena, varirana i odmjerena, izbrušena do kristalne jasnoće njezine uloge i mjesta u cjelini djela.

I na kraju, ponoviću, u drugoj prilici već izrečeno, Džeko Hodžić je jednim od onih «hroničara» stradanja koji ne udvajaju, ne opisuju i ne interpretiraju stvarne događaje, već ih proživljavaju i svojom likovnošću iskazuju kao iskustvo povijesnoga udesa čovjeka kojemu je patnja dodijeljena za stalnoga pratitelja.

Ciklus Stradanja Počitelja predstavlja kompaktnu cjelinu, premda Džekini projekti u pravilu traju veći niz godina, prolazeći kroz brojne mijene vođene propitivačkim i radoznalim umjetnikovim duhom. Ciklus se zaokružuje nakon dvanaest godina umjetničkog i istraživačkog rada izložbom u Umjetničkoj galeriji BiH, motiviranog stvaralačkom potencijom autora i vođenog njegovom izuzetnom disciplinom i serioznim pristupom, vjerujem i iz potrebe da određene tematske ili likovnošću povezane cjeline zadobiju fizionomije koje će ih svrstati u područje značajnog legata u povijesti bosanskohercegovačke umjetnosti, posebice poslijeratnog perioda. Ciklus Stradanje Počitelja odiše duhovnom mirnoćom svojega autora.

Oktobar, 2022.                                     

prof. dr. Dubravka Pozderac Lejlić