Jagoda Buić u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine 2016. godine © Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine
IN MEMORIAM
Jagoda Buić
(Split, Hrvatska, 1930 – Venecija, Italija, 2022)
Napustila nas je velikanka dvadesetog vijeka. Jagoda Buić Wutke, hrvatska, jugoslovenska i svjetska likovna umjetnica, intelektualka, pomni čitalac i poznavalac književnosti i filozofije, izvanredni poznavalac muzike, ljubitelj i poštovalac pozorišne umjetnosti.
Radila je impresivne scenografije i kostime za pozorišne predstave, čak i režirala. Među antologijskim su njeni vuneni kostimi za „Hamleta“ na Lovrijencu, u režiji Dine Radojevića, sa mladim Radetom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi.
Ipak, najveće domete ostvarila je u svojoj primarnoj disciplini – likovnoj umjetnosti. Tapiseriju kao osoben oblik likovnog izražavanja podigla je na najviši nivo i svojim monumentalnim radovima formiranim u skulpturalnim oblicima dosegla neslućene visine. Izlagala je u gotovo svim velikim svjetskim galerijama, a nagrađena je i velikom internacionalnom nagradom na svjetskom bijenalu u Sao Paolu. Njene tkalje iz Sjenice će je zauvijek nositi u svojim srcima, jer je iz njihovih ruku i uz njihovu pomoć stvarala do tada nezamislive forme, a istovremeno ih je cijenila, voljela i svesrdno pomagala.
Jagoda je na poseban način voljela i bila vezana za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Drugovala je sa Mehmedom Zaimovićem, Safetom Zecom, Zlatkom Ugljenom, Zlatkom Dizdarevićem. Poklonila je Sarajevu dvije velike izložbe: „Carta canta“, izložba kolaža monumentalnih oblikom, u galeriji Collegium artisticum, što je bilo prvo predstavljanje ovih radova u svijetu – tek nakon Sarajeva izlagani su u Zagrebu, Splitu, rimskom „Maxiju“, te retrospektivnu izložbu svojih najboljih radova iz ranog perioda, ali i savremene radove u papiru, u Umjetničkoj galeriji BiH. Sarajevo i Bosna i Hercegovina su joj se dostojno odužili prijemom u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, što je bila počast kojoj se najviše radovala, jer je popunila mjesto koje je prije nje pripadalo njenom velikom prijatelju Predragu Matvejeviću.
Posljednji put sam se sa Jagodom čuo prije nekoliko mjeseci, kada me je, iako narušenog zdravlja, zvala da ona i ja nešto preduzmemo kako bismo spriječili rušenje rodne kuće Predraga Matvejevića u Mostaru. Podržao sam je, jer nisam imao snage da joj kažem kako su njena i moja angažovanja na tom planu tek ništavne želje, jer u Mostaru, kao i u cijeloj BiH, novokomponovani moćnici ne mare za veličine kakav je nesumnjivo bio Predrag. Nije se mogla pomiriti sa činjenicom da joj kroz prste curi posljednje sjećanje na velikog čovjeka, velikog književnika i intelektualca Predraga Matvejevića. Rušenjem njegove kuće, srušena je i Jagodina posljednja nada za spas svijeta kakvim ga je svojim djelom i svojim činjenjem gradila.
Jagodu će u svom sjećanju nositi i uposlenici Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Sa nama je izgradila poseban odnos, voljela nas je i najradije je izlagala upravo u Umjetničkoj galeriji BiH, ne pitajući ni za uslove ni finansije. Sama je finansirala svoje izložbe u Galeriji, samo da bi došla u Sarajevo i sa nama provela dane uz izložbe. Voljela se sretati i drugovati sa prijateljima, sa Sarajlijama sa kojima je razgovarala u Galeriji, ali i na Ferhadiji, Baščaršiji, u kafićima i restoranima.
Sve nas je zadužila svojom odanošću, ali prije svega svojom umjetnošću koja će ostati kao trajna baština jedne velikanke.
Počivaj u miru draga naša Jagoda.
Strajo Krsmanović