Kemal Hromić

Krik

13.02.- 20.02.2024.

Digitalni zapis slikarske interpretacije zastrašujućeg lica rata.

 Kako da nađem smisao u padovima čovjeka, dramatičnim i nesretnim, kada se sve svodi u krajnjoj instanci na prazninu i patnju koja je zakon ovog svijeta.

Émil Michel Cioran

Osebujnost opusa Kemala Hromića, u širokom obuhvatu različitih pristupa i tematskih okvira, rezultat je intelektualne radoznalosti i iznimne snage stvaralačkog duha. Razvojni tijekovi slikarskog izričaja mogu se pratiti od istraživanja u oblasti analitičkog kubizma, prihvatanja impresionističkog manira obilježenog plenerizmom i izražajnim kolorizmom, do usmjeravanja ka apstraktoj formi,  kroz redukciju narativnih sadržaja i iskoraka u područje  suvremenih tehnologija.  Svjestan slojevitosti umjetničkog djela koje ima estetsku i etičku dimenziju, autor stvara recentni cilkus digitalnih slika znakovitog naziva Krik, kao refleksiju aktualnog trenutka obilježenog besmislom ratne destrukcije. Izložbena postavka predstavlja kontinuitet kreativnog pristupa u primjeni digitalnih medija i istraživanja njihovih izražajnih mogućnosti u oblasti slikarstva. Nova umjetnička forma rezultat je prilagodbi razvojnim procesima modernog doba unutar kojih monitori i grafički tableti zamjenjuju tradicijske nositelje i slikarske podloge, pikseli pigmente, a digitalne olovke kistove. Suvremena tehnologija omogućuje reproduciranje različitih efekata uporabe tradicijskih tehnika i stilskih značajki kroz kreiranje tekstura i slikarskih slojeva specifičnih za klasične medije. Autor u stvaralačkom procesu koristi tehniku kolažiranja, uz apliciranje skeniranih fotografija koje se naknadnim intervencijama transformiraju u slikarske vizije. Kreativni čin jeste prostor slobode, ali zahtijeva odgovornost i kritičko promatranje svih negativnih aspekata društvene realnosti. U tom smislu, prezentirana djela mogu se interpretiati kao unutarnji krik koji opominje sučeljavajući nas s tamnom stranom ljudskog bića, neosjetljivog na patnju drugog.  Tehnikom digitalnog kolaža i slikarskim senzibilitetom potresne apokalitične scene razrušenih gradova, povezuju se s figuralnim prikazima nevinih žrtava, unutar kojih se akcentiraju repetitivni motivi, ruke i lica, kao izrazi najdubljih emocionalnih stanja fragilnosti, beznađa i nemoći. Dramatičnost je naglašena snažnim valerskim i kolorističkim kontrastima kroz dezintegriraciju oblika zahvaćenog nezaustavljivim vrtlogom destruktivnih slia. Ruke majke koja zaštitnički grli svoje dijete i njen bolni krik postaju paradigma stradanja, univerzalne patnje koja povezuje različite civilizacijske i kulturološke kodove. Višeznačnost slikarskih kompozicija  može se iščitati na simboličkoj razini kao vizualizacija snažnog osjećaja egzistencijane tjeskobe, vapaja  i molitve za mir u susretu sa surovom realnošću aktualnog  trentuka.  Promišljajući smisao i dubinu ljudske patnje, Hromić postavlja suštinsko pitanje: „Gdje je nestala humanost?“ Eliminiranjem empatije, čovjek se transformira u zastrašujuće lice demona, s kojim nas, u krupnom kadru na izravan način, autor suočava. Kao svjedočanstvo istine i sublimaicija tragedije ljudskog postojanja umjetničko djelo poziva recipijenta na autorefleksiju, izlaz iz apatije i pozicije nijemog posmatrača.  Zamjećuju su poveznice s drugim djelima iz Hromićevog opusa koja kroz duboko proživljenu emociju, likovnim jezikom interpretiraju bolno stanje duše.  Primjer tomu je tripitih Srebrenica, kompleksna kompozicija oblikovana  monohromnim hramonijama uz akcente crvene boje,  koju autor opisuje kao nastojanje da se uhvati nevidljivi  treptaj bosanske duše koja pati.  Unatoč različitosti u odabiru medija i slikarskog pristupa središnji problemski okvir, kroz formu angažirane umjetnosti, povezuje prikaze srebreničkog genocida s recentnim ciklusom digitalnog slikarstva. Ekspresivna moć umjetničke vizije, kroz reminiscencije na ikoničko djelo modernog slikarstva Munchov Krik, ukazuje na beskonačno ponavljanje istog u traumatičnom iskustvu rata, obilježenom osjećajem anksioznosti i očaja. Sugestivni prizori brutalne represije  mogu se povezati s Goyinim  djelima  iz ciklusa Crnih slika i grafičkim listovima iz mape Užasi rata koji razotkrivaju i upozoravaju na moralni pad čovječanstva u nemilosrednoj borbi za vlast. To je snažna antiratna poruka koja u sebi nosi cioransku percepciju civilizacijskog propadanja i praznine, ali i osjećaj nade kroz anticipaciju izlaza iz spirale mržnje i zla, u simboličkom motivu bijelog goluba, kao nositelja mira i duhovnosti. Svijetu opterećenom materijalističkim vrijednostima, konzumerizmom i destrukcijom potrebno je iscjeljiteljsko iskustvo umjetnosti koje potiče na kritičko promišljanje, oplemenjuje i podsjeća nas da bez empatije i duhovne dimenzije   gubimo ljudski lik.

Lejla Bušatlić