Vjerujete li u Djeda Mraza?

Piše Strajo Krsmanović

Vjerujete li u Djeda Mraza? Vjerujete li u zlatne ribice?

Vjerujem, razumije se!

Zar je moguće živjeti bez snova?

Nikada nisam prestao vjerovati! Pri kraju radnog vijeka još i više! Znam, ne postoji svijet bez nade. Ne postoji svijet bez snova! Za vjernike nada je otjelotvorena u Bogu, za nas ostale u svemu ostalom. Probudimo se ujutro, krenemo u dan s vjerom i nadom da ćemo doživjeti radost. Susretanja, druženja, komuniciranja, stvaranja.

Samjeravamo svoje mogućnosti s izazovima koji su pred nama. Opterećeni iskustvom, ali nošeni vjerom, mislimo da možemo nekako više nego što nam realnost određuje. Ponekada i uspijemo.

Zbog toga „ponekad“ i živimo i vjerujemo i nadamo se.

Ne stidim se priznati da pišem pismo Djeda Mrazu. A pomišljam i šta bih to mogao zatražiti od zlatne ribice.

U ovim godinama, želje su vrlo skromne.  Osim zdravlja i sreće za svoje najbliže, mjesta ima za još samo jednu.

Da doživim jutro kada ću ugledati gradilište na zgradi Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine! Naše kuće koja mi je donijela toliko nenadane radosti. Da na njoj osvanu kranovi i da se počne realizovati projekat koji smo s toliko ljubavi, strpljenja i zanosa oblikovali Adnan i njegovi studenti, te Ivana, Maja, Ana, Micko, Muha…i svi ostali uposlenici Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.

Da Sarajevo, koje to zaslužuje kao malo ko drugi, konačno dobije izložbeni prostor kakav dolikuje gradu s takvim umjetnicima i takvim zanosom umjetničkog  življenja. Da se i mi ponosimo kao gradovi iz okruženja koji imaju objekte kulture kakvi dolikuju civilizovanim sredinama.

Da se s obrazom kandidujemo za Evropsku prijestonicu kulture. Nakon što smo bili prijestonica patnje, zaslužili smo valjda da nam se ispuni ova, ipak skromna želja.

Da ne moramo odbijati dobre izložbe koje nam se nude i od naših umjetnika i od umjetnika iz cijelog svijeta koji žele doći u Sarajevo.

Da ne moramo na treći sprat sadašnje zgrade iznositi eksponate na rukama,  ili na kanafi, preko balkona i krovova, što sada nerijetko radimo. Da ne moram ministra kulture Italije, dok se penje požarnim stepenicama do izložbene sale,  pridržavati za glavu da ne udari u spušteni strop tih stepenica. Da se ljeti ne moramo „kuhati“ bez klime. Da i invalidi mogu posjetiti naše izložbe.

Zar su to velike i nerealne želje?

Znam ja da negdje ima zlatna ribica. Ima i Djeda Mraz.

Pisaću im. Razumjeće moju želju.

Strajo Krsmanović, privremeni i prolazni direktor